Paralele
Sparno je. Ta kako bi ljeti u
Splitu i moglo biti drugačije?
Sa svih portala vrište
temperaturni rekordi. Boldirana slova upućuju na poremećaje za koje smo, kažu, sami
krivi. Apokaliptične nagovještaje pripisuju babi Vangi.
Preporuka. Ništa od toga
čitat! Samo se stresiramo.
Treptaj oka vratio me u otočke dane ranog djetinjstva. Nema struje. Nema ceste. Nema vode. Nema ni tuširanja poslije mora. Voda je zlato, a nitko od nas nije umro od tragova soli po užgalom tijelu preplanulom od sunca. Zaštitni faktor je bila borovina. Maleni tranzistor, na baterije, nas je trebao informirati, ali hvatao je samo talijanske stanice. Frižider je bio nepoznanica, maestral ventilator. Šta se skuhalo to se pojelo. Ako je viška uopće i bilo, išlo je ribama. A onda su ribe završavale nama na stolu. Takav je bio ciklus opstanka.
Noću bi vrućina navrla u kuću pa bi se na teracu iznosili prekrivači, stavljali na pod i tako se spavalo. Komarci i papatači su imali obilje, ali ni jedne rane nije bilo koju more, čisto kao suza, ne bi iscijelilo.
Danju u moru. Noću u moru. Pa kad se posušimo, ponovo. Živjeli smo s prirodom i ona s nama. U beskrajnom međusobnom poštivanju i zahvalnosti. Smeće nije postojalo. Baš sve je bilo iskoristivo.
Nemam više te male godine. Klimu podešavam kako mi paše. Frižider je pun do vrha. Medija ko u priči, po volji i izboru. Bombardiraju nas danonoćno. Obilje svega.
O tempora, o mores.
Primjedbe
Objavi komentar