Oda maslini





Maslina je na škoju uvijek bila zlato. Nikad neobrana. Bila je i ostala ishodište svakodnevnog života. Obilato se ujen zalivalo svo zeje. Mišanca, žutinica, blitva, čimulice, motar. Riba je najprije plivala u uju, onda u vinu. Slane srdele, inčuni i girice su se njime obilato zalivale, a rukom se otkida
  tek izvađen kruv ispod peke. I to nan je bi obid. Za drvenon trpezon zajedništvo u popriličnoj neimaštini mog ditinjstva. Obroci koji su svakodnevno bili isti ili se ponekad minjali kako je čega već bilo. Zeje, slana riba, freška riba, kumpir. Pečena koka samo o sveca.

Ali zato, nikad slajeg pomfrija. Nikad ukusnijih friganih jaja i nikad bojih pogačica kojima smo sve toćavali.

Bilo je to i vrime tvrdih okruglih kolača koji su u pekarama visili nanizani na konope. A mi smo ih močili u vreli čaj od mažurane. To nam je bi doručak i večera.

Oskudne 60.-te prošlog milenija bile su opustošene masovnim iseljeništvom u bili svit. Tražili su boje i višje.

Oni koji su ostajali, borili su se škrtom zemjom među suhozidima, a prignute škinje s motikama, u žujavim rukama, bili su traktori onog vrimena.

Uje se jelo, uje se prodavalo van otoka i od toga kupovalo brašno, cukar, manistra.

Ono se, ka sveta vodica, čuvalo u kamenicama. Ako ima uja, ni gladi.

Maslina je otočka svetica. Bila i ostala spomenik izdržljivosti, ustrajnosti i nezaminjivosti u okusnim pupoljcima.

Maslina moga ditinjstva.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Bez straja

Prvi čips

Paralele