Ježeva kućica

 

Znali smo izist šta mnogi nisu ni primislili. Ali škoj je taki. Puno vazima ma i puno daje. Samo  se triba odvažit i prihvatit ponuđeno.

Stari je ronija s kašeton isprid sebe. I onda bi u nju stivava ježine iz dubine. One koje su imale primjese boje, žute, zelenkaste, ružičaste, bile su ženke pune butarge i jestive.  Crne, uglavnon iz plićaka, su bile muške i one se nisu jile.

Onda bi mat, za tu prigodu, ispekla kruh ispod čanture, a mi bi zasili na mrkentu s nogama u moru, svak s pošadon u ruci.  Pa bi zarezali ježinu na pola, isprali nečist, vadili butargu i jili je s freškin kruvom. Stariji bi posli potegli iz demežane, a mi dica smo pili razvodnjenu narančadu. To nan je bija obid.

Tako je bilo godinama. Ježine su bile delicija i privilegija moje otočke generacije

Sva ta okupjanja najuže obitelji na goloj mrkenti,  s najskromnijim resursima, bila su živa, vesela, nasmijana, razdragana, s pismon i harmonikon barba Vinka. Pisma je škoju u krvotoku. Nema ko ne zna pivati, tancati i usitno podbadat. Bila je to lakoća postojanja neopterećena s riječi "imati." Jer nemati je bila svakodnevica.

Slike tako žive, tople, drage  i pomalo nostalgične jer su nama dici bile beskrajan horizont slobode kretanja, kupanja, disanja, razmišljanja i izražavanja. Mogli smo sve. Zabrana nije ni bilo jer nan ni u primisli nije zvonilo činit išta neprimjereno. Zapravo se ne mogu ni sititi šta bi to uopće bilo neprimjereno jer nama dici cjelodnevno igranje na otvorenon je bija život.

Desetljeća posli, ne bi ni za živu glavu bila u stanju ubit ježa, pripolovit ga i pojist. Nezamislivo mi to i išta tome slično. Davno san prišla ne evergreen hranu. Minjamo se ka ljudi. Neko na bolje, neko na gore. 

Jer "samo mijena stalna je."