Požari

 

Gori moj škoj. Šalju mi kužini slike, videa, strah. Nevolja teška. Plameni jezici lete u nebo, a dim nalegao ko gusta neprobojna magla. Neda disat. Ko požara nije iskusija nema pojma o čemu se radi.

Korkyra Melaina ili Corcira Nigra, davnih stoljeća nazvana po gustoj neprohodnoj borovoj šumi koja mu je s mora davala gotovo crnu boju. Užgale šišarke lete desetke metara na sve strane i pale nove požare. Potpomognute vjetrom, nezaustavljive su u pohodu. Jadni ljudi, jadne biljke, jadne životinje.

Dva požara sam proživila. Onaj s 18 godina, neton posli mature, kad san u barci na vesla s mora gledala kuću okruženu plamenom i u srcu se opraštaš se od oca koji je ostao gasit svoj dom. Kuća je preživila, otac je preživija, trauma i strah nisu. Al beskrajno san zahvalna da nije bilo gore.

Drugi put san i sama gasila po mrklon mraku. Nakon šta je vatrena kuga učiniila  svoje, žeravice je bilo u svin pravcima. Kanta mora, penji se uzbrdo, zalivaj, gasi i onda tako milijun puta gori i doli. Adrenalin ne pozna umor. Samo moraš, moraš i moraš.

U rano praskozorje slika smaka svita. Nigdi travke. Nigdi traga života. Samo crni kamen i crne uspomene koje ne blide pred nahrupom desetljeća posli.

Nisu uspile te vatrene stihije sagorit plam mog otočkog odrastanja. Pečat su ostavile, al žive uspomene gore žarom da budu ispisane i zabilježene kao svjedočanstvo mog postojanja. Mog vremena. Moje zahvalnosti.

Tako silno želin da noć i vitar budu milostivi. A vridni vatrogasci i svi volonteri da budu neozljeđeni. I da bude utiha bez  vitra i vatre.